Arhiva Autora: dpumhercegovine

Odej Atić – Prolaznik u vremenu

(predgovor u katalogu izložbe u Franjevačkoj galeriji u Širokom Brijegu 30.6. – 30.7. 2021.)

Odej Atić je diplomirao na grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu i crtež mu je glavno izražajno sredstvo. Crtežom prenosi široku paletu emocija i raznolikost tema, a u tehničkom i emocionalnom smislu ima jasan, siguran i definiran izraz. U svojim radovima ide od jasnog, preciznog do dinamičnog, ekspresivnog crteža, kojim u par brzih poteza definira volumene, a opet u trenu prelazi u točkaste, apstraktne oblike u kojima se crtež potpuno gubi svodeći se na tisuće nasumičnih točki. Upotreba boje, ako je ima, obično je bikromatska i služi kao pozadina, te nikad crtežu ne oduzima primat. Monokromatski karakter većine crteža nimalo ne umanjuje izraz, nego naprotiv, njegova snažna suptilnost sugerira kolorit. Kod polikromnih crteža koristi kolorit ekrana, umjetno svjetlo neonskih lampi, uklapajući svoje radove u suvremeni kontekst 21. stoljeća. Prikaze organizira složenim vrtložnim kompozicijama, isprepletenim radnjama u različitim nivoima s različitim kontekstima. Simultanost događanja, nekoliko paralelnih radnji razbija kretanjem po temi, prelazeći iz jednog zasebnog konteksta u drugi, te stvaranjem cjelokupne slike, koju će okvir podloge za crtanje staviti u zajednički kontekst. Crteži obiluju mnoštvom detalja i svojom sadržajnošću i organiziranošću čine suvremeni Horror vacui. Možemo reći da je složenost kompozicije reakcija na kaos svijeta u kojem živimo. U suvremenom svijetu sve je u pokretu, na ekranima se odmotavaju beskonačni frameovi, animacije, pop up prozori bombardiraju informacijama, ne dozvoljava se mogućnost duljeg zadržavanja na jednom sadržaju, konstantna je brza izmjena tema na svim medijima i uređajima. U digitalnim printevima Odej stvara vlastitu mitologiju unutar fantastičnih svjetova u kojima nastupaju super junaci iz njegovog vlastitog svemira. U tim radovima je vidljiv istočnjački utjecaj japanskog stripa Anime i Manga posebno u erotskom kontekstu koji je spoj animalnog i ljudskog. U nekoliko radova se bavi temama rata te kroz apstraktne organičke oblike kreira nova, čudnovata bića iz mašte, koji dodatno doprinose mističnosti i dramatičnosti prisutnim u temama rata. Prikazuje rat kao mračnu kategoriju ljudskog postojanja, njegove posljedice, besmisao učinjenog i duboko kajanje. Također u nekoliko radova obrađuje teme koje su flash backovi na vlastito djetinjstvo, slažući poput puzzli fragmente svog sjećanja u jednu kompoziciju koju uvezuje apstraktna izmaglica potisnutih emocija. U ilustracijama koje su u simbiozi s prirodom pojavljuje se prototip djevojke velikih očiju, dugih trepavica, idealnih mjera i tip mačo muškarca sa predimenzioniranom muskulaturom. Tu je prisutna transparentna edenska erotika koja nema ništa skrivenoga u sebi nego se sav njezin naboj nalazi na površini. Također su zanimljivi radovi u kojima se bavi urbanim žanr scenama, obrađujući teme u kojima su ljudi istrgnuti iz prirode i smješteni u ambijente industrijske revolucije. Nalaze se u Cafeima, Kabareima, na koncertima i u opskurnim predgrađima i interijerima osvjetljenima električnim svjetlom. U prikazima noćnog života prisutna je profinjenost koja je na jedan ironičan način začinjena groteskom. Maskoidne, deformirane fizionomije, na čijim površinama puca linija, raspadaju se od amorala i neurednog života. To je najevidentnije u radu „Kraj zabave“, a krajnja groteska prisutna je u djelu „Vjenčanje“ u kojoj mladenci gaze po blatu, uplovljavajući u bračnu luku, a mladenka, koja je inače simbol čistoće, odjevena poput prostitutke, predstavlja simbol prljave, urbane erotike koja nema veze s prirodom. Mitologija i svijet iz mašte, super junaci, strojevi za masovno uništenje u ovom kataklizmičkom dobu Korona pandemije imaju itekako smisla, a pogotovo ako znamo da se u svijetu umjetne inteligencije strojevi sami uče bez utjecaja čovjeka i postaju svakim danom pametniji. Dominacija strojeva je možda jako blizu, a svijet poput onoga u Terminatoru kao da nam dolazi. Teme iz Odejovog realnog i virtualnog života, se isprepleću tako da nekad ne znamo granicu gdje završava irealno, a počinje realno. Svojom intuicijom umjetnik sugerira i ukazuje na postojanje paralelnog svijeta u kojem žive suvremeni pojedinci pod svojim avatarima i nicknameovima, uvodeći nas u novi „stvarni“ virtualni svijet.

Tomislav Ćavar

Noć muzeja u Hercegovini

Međunarodni dan i Evropska noć muzeja obilježavaju se svakog 18. maja još od 1977. godine. Već nekoliko godina i neki muzeji i galerije iz Hercegovine su se uključivali u tu manifestaciju čiji je cilj popularizacija muzeja, njihove građe, djelatnosti i sadržaja koje u suvremenim muzeološkim tokovima mogu ponuditi najširoj publici. Prošle, 2020. godine pandemija je poremetila i obilježavanje Dana muzeja, kao i organizaciju Evropske noći muzeja, ali ove godine nastavilo se s organiziranjem te značajne manifestacije.

Nažalost, Muzej Hercegovine u Mostaru, unatoč svome sedamdesetogodišnjem postojanju, što obilježava ove godine, nije se uključio u obilježavanje Dana muzeja i organizaciju Noći muzeja, ali neke druge muzejsko-galerijske ustanove jesu.

Muzej Hercegovine u Trebinju obilježio je Međunarodni dan muzeja s nekoliko dječijih radionica http://muzejhercegovine.org/2021/05/13/radionica-priprema-za-noc-muzeja-2021/, http://muzejhercegovine.org/2021/05/17/evropska-noc-muzeja-2021/, a Evropska noć muzeja izložbom fotografija “Nasljeđe hrane istočne Hercegovine” koja posjetiteljima pruža uvid u hranu kao nezaobilazni dio kulturno-povijesnog nasljeđa i činitelja identiteta prostora i ljudi http://muzejhercegovine.org/2021/05/17/medjunarodni-dan-muzeja-evropska-noc-muzeja-nasljedje-hrane/.

U Franjevačkom muzeju i galeriji u Širokom Brijegu također je obilježena Evropska noć muzeja projektom Budućnost muzeja: oporavak i ponovno osmišljavanje (The Future of Museums: Recover and Reimagine) na temu Virtualizacija kao metoda zaštite kulturne baštine. Projekt se sastoji od izložbe virtualnih stećaka, čija kustosica je bila članica DPUmH-a Danijela Ucović, a autori virtualno izloženih stećaka Zlatan Filipović, Josip Mijić i Ana Naletilić. Uz izložbu upriličena su i još dva događaja: predavanje Josipa Mijića Proširena stvarnost u likovnoj umjetnosti te radionica o fotogrametriji koju je održao Zlatan Filipović https://fmg-sb.com/medunarodni-dan-i-europska-noc-muzeja-2021/. Kao sastavni dio obilježavanja Međunarodnog dana muzeja i Evropske noći muzeja bio je slobodan ulaz u stalni likovni postav Franjevačkog muzeja i galerije u konkretnoj i virtualnoj stvarnosti.

INTERVJU – TATJANA MIĆEVIĆ-ĐURIĆ (članica Tima EPK Mostar 2024)

Predsjednica Društva povjesničara umjetnosti Hercegovine kao član Tima Mostar EPK 2024 branila je aplikaciju Mostara u Briselu. Donosimo razgovor s njom u kojem se osvrće na mostarsku aplikaciju i njezino predstavljanje u Briselu.

DPUmH: Kako je došlo do odluke o kandidaturi Mostara za EPK i ko su bili članovi tima EPK?

T.M.Đ.: Članovi EPK tima dio su Foruma u koji su bili pozvani svi kulturni radnici, umjetnici i drugi koji se na bilo koji način u našem gradu bave kulturom da izraze svoje mišljenje o mogućnosti kandidiranja Mostara za Evropsku prijestolnicu kulture. Nakon pribavljanja pozitivnog mišljenja najvećeg dijela Foruma, Služba za kulturu Grada Mostara pozvala je najaktivnije članove Foruma i od njih formirala Tim za pisanje aplikacije i Koordinaciju. Tih sedamnaest ljudi je u drugom krugu radilo zajedno.

Predstavnici mostarskoga tima koji su u Briselu branili projekt bili su: Mustafa Alendar, Kristina Ćorić, Senada Demirović Habibija, Tanja Miletić Oručević, Almir Mujkanović, Dalibor Nikolić, Danijel Vidović i ja. U Mostaru su ostali: Josip Blažević, Mirko Božić, Sanela Ćorić Mešić, Adela Lerić, Selma Raljević, Ivan Vukoja i Nedžad Maksumić koji zbog privatnih razloga nije mogao sudjelovati u izradi druge prijavne knjige.

DPUmH: Koliko su trajale pripreme za aplikaciju?

T.M.Đ.: Pripreme naše aplikacije trajale su skoro dvije i pol godine.

Naglasak je svakako na posljednjoj fazi – izradi finalne prijavne knjige na kojoj smo radili od početka ove godine do sredine 8. mjeseca, kada je bio rok za njezinu predaju. No, prije toga, prošle godine smo radili na prvoj prijavnoj knjizi koja nam je osigurala ulazak u finale, a još ranije, u drugoj polovici 2017. radilo se na formiranju Tima, izradi Strategije, pronalaženju načina rada, definiranju koncepta i sl.

DPUmH: Upoznajte nas s konceptom s aplikacije.

T.M.Đ.: Zanimljivo je kako se koncept stvarao. Doista to treba izraziti takvim nesvršenim glagolom, jer je uobličavanje koncepta stvarno bio stalni, kontinuirani proces rezultat kojega je postajao jasniji i jasniji nakon svakog našeg sastanka, svake naše zajednički popijene kave…

Krenuli smo od toga da se aplikacijom treba ukazati na probleme s kojima se kao grad i sredina svakodnevno susrećemo u našoj poratnoj stvarnosti, unatoč proteklih 25 godina od završetka rata. Druga ideja, stalno prisutna, bila je isticanje svih naših različitosti i razlika koje su naša specifičnost i naša prednost u odnosu na neke druge sredine. Također, stalno je bila prisutna ideja mosta, rijeke, obala, povezivanja, spajanja…. To su bile polazišne točke. Već u prvoj prijavnoj knjizi te ideje i projekti prikupljeni na javnom pozivu uobličili su se u 4 programske linije: Urbana sinapsa, Mostar u koferu, Svjetla Hercegovine i Kvantni skok. Te četiri programske linije međusobno su povezane, isprepreletene i ujedinjene osnovnom idejom povezivanja i prevazilaženja razlika. Mi smo u aplikaciji često u tom smislu spominjali termin “bridging”. Urbana sinapsa je programska linija u kojoj se problematizira trenutno stanje grada u prostornome, ali i duhovnome smislu. Shvaćena je kao povezivanje grada, u svakom kontekstu – prostornome i ljudskome – sa samim sobom. Programska linija Mostar u koferu obraća se i oslanja na veliku mostarsku dijasporu koja je u posljednjih 25 godina naselila brojne evropske i svjetske zemlje. Programi iz Mostara u koferu usmjereni su prema dijaspori kao publici, a neki od njih uključuju one Mostarce, ne malobrojne, koji su u svojim novim sredinama ostvarili ili ostvaruju zavidne umjetničke karijere. Na taj način se preko ove programske linije Mostar povezuje sa svojom dijasporom. Svjetla Hercegovine naziv je programske linije u kojoj se Mostar povezuje s regijom čiji je prirodni centar. Budući da je zbog ratnih događanja, administrativnih podjela u zadnjih 25 godina, došlo do znatnog udaljavanja Mostara od svoje okoline, Svjetlima Hercegovine smo htjeli vratiti Mostar u središte i povezati ga u smislu kulturne suradnje sa svim drugim hercegovačkim gradovima, kako u Federaciji, tako i u Republici Srpskoj. Konačno, Kvantni skok, kao posljednja programska linija, pretpostavljala je programe koji se odvajaju od aktualnih dnevnih problema življenja u Mostaru i uvođenjem suvremenosti u svakom obliku povezuje Mostar s budućnosti. Bili smo sigurni da bi ta budućnost bila bolja.

U biti, najbolje tumačenje naše ideje, koja se, kako sam već rekla, polako kristalizirala tijekom našeg rada, bilo je upravo to – kroz suočavanje s pojedinim problemima, stanjem u gradu, (ne)osviješćenosti građana, apatijom, nostalgijom, nesuradnjom, nepovjerenjem i sl., rješavali bismo te probleme i okretali se i približavali boljoj budućnosti. Metaforički, most koji nevidljiv postoji kao refleksija postojećega, materijalnoga, bio bi prijeđen i time bi se zatvorio krug kojeg čini konkretno i idejno, svjesno i nesvjesno. Taj krug je EPK Mostar 2024 planirao ispuniti kulturom i umjetnošću.

DPUmH: Na kojim projektima bi Društvo povjesničara umjetnosti Hercegovine bilo uključeno u projekt mostarske aplikacije?

T.M.Đ.: Društvo povjesničara umjetnosti svoje je mjesto prije svega pronašlo u programskoj liniji Svjetla Hercegovine, u dijelu koji se bavio baštinom. Naime, stanje zaštite kulturno-povijesnog nasljeđa u našem gradu, regiji, ali i čitavoj državi, nije zadovoljavajuće. Kandidatura za EPK činila se dobrom prilikom da se povijest umjetnosti kao struka koja je jedna od temeljnih struka u zaštiti naslješa i građenja odnosa prema baštini, uključi upravo na taj način. Željeli smo unaprijediti rad i postavke Muzeja Hercegovine u Mostaru, međutim, predstavnik Muzeja nije bio raspoložen za takav, ali ni bilokakav vid suradnje. Zbog toga smo se, kao nezavisna strukovna udruga, odlučili samostalno uključiti u “muzejske” aktivnosti predlažući projekt Muzej za sve koji podrazumijeva postavljanje velikih video zidova na par važnih mjesta u gradu na kojima bi se prikazivale slike najvažnijih kulturnih dobara našeg prostora, oaobito onih koja su izmještena ili teško dostupna. Ideja se dalje razvijala u smislu koncipiranja hologramskih prikaza važnih osoba iz mostarske i hercegovačke prošlosti, postavljanja interaktivnih panoa, eventualno audio-vodiča na punktovima na kojima bi se mogle dobiti osnovne informacije i upute za korištenje i sl. U nekoj budućnosti, zamišljali smo kako bi se trebala dogoditi suradnja s velikim svjetskim muzejima koja bi rezultirala prikazivanjem njihih blaga na našim ekranima, te zauzvrat slanja naših snimaka itd. Drugi projekt se, također, odnosio na muzejsku, ali i arhivsku i drugu djelatnost, a podrazumijevao je digitaliziranje građe i njezino postavljanje na globalno dostupne medije s ciljem omogućavanja lakšeg upoznavanja toga blaga, ali i otvaranjem prema evropskim istraživačima. U suradnji s turističkom zajednicom, DPUmH je planiralo ostvariti dvije “igre” kojima bi se obogatila kulturna turistička ponuda grada i našeg šireg prostora. Te igre su podrazumijevala upoznavanje nasljeđa 20. stoljeća, često zaboravljanog ili potcjenjivanog, te očuvanje načina života kroz očuvanje gastronomije i druge nematerijalne kulture i njezina povezivanja s materijalnim ostacima različitih razdoblja. DPUmH bi bilo i važni sudionik projekta Gradovi – mostovi u kojem su se četiri grada sa starim mostovima: Mostar, Konjic, Livno i Trebinje, trebali povezati različitim oblicima kulturno-umjetničkog programa. Jedan od važnih segmenata toga projekta bila bi izložba koja bi predstavila slike s temom mosta i simboličkom mosta iz zbirki koje postoje u tim gradovima.

T.M.Đ.: EPK je izuzetno složen projekt. Kaže se da je po složenosti i zahtjevnosti organizacije jedino iza Olimpijskih igara i Svjetskog prvenstva u nogometu. Doista, projekt traje čitavu godinu, 365 dana, i predviđa okvirno tristotinjak događaja. S uključivanjem regije, problemi oko provedbe dodatno se usložnjavaju. Logično je da se postavlja pitanje načina implementiranja i upravljanja tako velikim projektom. O financiranju da i ne govorimo.

U prijavnoj knjizi zato i postoji pitanje/poglavlje koje se odnosi na Management i odvojeno propituje financijsku i organizacijsku konstrukciju i strukturu čitavoga projekta. Osnovni uvjet za podnošenje aplikacije bila je puna podrška Grada Mostara, čime se grad obavezuje provoditi projekt, odnosno, formirati ustanovu (Fondaciju) zaduženu za njegovu implementaciju. Zbog neizvjesnosti u ishod, odlučili smo ne inzistirati na formiranju Fondacije prije objavljivanja rezultata, što se nažalost, pokazalo ispravnim.

Financiranje projekta EPK Mostar 2024 trebali smo prikazati na dvije razine – kapitalne investicije u infrastrukturu i financiranje programa. Ukupno gledajući, politička podrška koju smo dobili je istodobno i garancija financiranja i to na svim razinama vlasti. Također, bilo je planirano i uključivanje privatnoga sektora i sponzorstava, a svakako bi važan dio financiranja bili i evropski fondovi na koje bismo se javljali i iz kojih bi ta sredstva bila gotovo sigurna zbog dobijene titule.

 

DPUmH: Što nedostaje od infrastrukture, što bi se izgradilo u Mostaru da smo prošli dalje?

T.M.Đ.: Potpuno je jasno da Mostaru nedostaje mnogo toga. I nije to samo posljedica ratnih i poratnih događanja. Jednako kako nikada nije dobio svoju sportsku dvoranu, Mostar nije imao ni namjenski izgrađeni galerijski prostor ili koncertnu dvoranu, scenu za izvedbu složenijih muzičko-scenskih formi…

Naravno da se kandidaturom nije moglo sve to riješiti i pored najbolje volje i unatoč željama pojedinih članova tima. U sve to je, naravno, bila uključena i politika i zahtjevi političkih aktera koji su dali podršku projektu. Na kraju, opredijelili smo se za kompromisno rješenje koje podrazumijeva dva infrastrukturna projekta – završenje SKC Štreka u kojoj je jedan dio predviđen za kulturu, a time bi se dobila i dvorana s velikim brojem mjesta. Drugi infrastrukturni objekt je trebala biti zgrada austrougarske Vojne komande na Glavnoj ulici, poznatija kao Na-Ma, čime bi se obnovio jedan od devastiranih objekata graditeljskog nasljeđa Mostara čija obnova bi pružila mogućnost za jednu kvalitetnu intervenciju, možda i interpolaciju suvremenom arhitekturom u povijesne slojeve. Obnova tog objekta značila bi i revitalizaciju tog dosta zamrlog dijela grada. Nismo još bili precizirali način korištenja i namjenu obnovljenog objekta, jer je potreba puno i ideja je bilo raznih, ali smo razmišljali i o javnoj raspravi i okruglom stolu kako s kulturnim radnicima, tako i s građanima.

Osim ta dva objekta, postojao je čitav niz drugih objekata i prostora koji bi se, eventualno, pridružili ovome, ukoliko bi se našla sredstva financiranja.

S obzirom na to da smo u jednom trenutku bili gotovo potpuno odustali od bilo kakvih infrastrukturnih ulaganja, razmišljali smo o tome da se čitava aplikacija temelji na zbivanjima na otvorenim prostorima, za što je, također, trebalo predvidjeti opremu koja se može smatrati važnom infrastrukturom u gradu u kojem se veći dio godine mogu planirati i održavati različiti događaji na otvorenome.

DPUmH: Da je Mostar dobio titulu europske prijestolnice kulture, što bi bio najveći projekt koji bi trebalo realizirati?

T.M.Đ.: Teško je reći. U aplikaciji ima dosta velikih događanja, festivala, edukativnih linija koje su se trebale održavati od iduće godine i rasti do 2024. i nastaviti i kasnije. Veliko bi ostvarenje bila i obnova zgrade Na-Me, osobito kad bi projekt bio rezultat javnog međunarodnog natječaja, čime bi grad dobio kvalitetno arhitektonsko ostvarenje kao ostavštinu EPK. Osim toga, za realizaciju projekta EPK treba osigurati različite kapacitete koji nisu sami po sebi kulturni sadržaji, ali su oni bez njih nemogući i nezamislivi, kao što su drugi infrastrukturni projekti, prometna rješenja, komunalne usluge, turistički kapaciteti i slične stvari. Stoga, ne bih izdvojila niti jedan od predloženih projekata, nego smatram da je sam tako veliki projekt realiziran u našem gradu zajedničkim snagama i uz potporu svih razina vlasti, sam po sebi ono čemu je naš tim težio i što bi zasigurno predstavljalo bolje sutra i bilo garant svjetlije budućnosti Mostara. Nažalost, Brisel nije shvatio kakvu šansu je Mostar imao s ovom aplikacijom.

DPUmH: Ima li Mostar resurse za iznijeti ovako veliki projekt kao EPK?

T.M.Đ.: U ovom trenutku nema. I vjerojatno je sumnja u to hoćemo li moći iznijeti taj veliki projekt glavni razlog što Mostar nije dobio titulu. No, smisao projekta Evropske prijestolnice kulture je upravo taj da se titula dodijeli onom gradu koji kroz realizaciju tog projekta poboljšava svoje resurse, kao i život svojih građana i gostiju. Iako u ovom trenutku Mostar ne posjeduje resurse za realizaciju projekta, kroz sam projekt je bilo predviđeno stvaranje kapaciteta na svim razinama – profesionalaca i stručnjaka kroz projekte edukacije, publike kroz rad sa svim skupinama građana, osobito onima marginaliziranima, kao i edukativne radionice usmjerene na pojedine segmente kulture, i na koncu infrastrukturne koji bi stvorili uvjete za realizaciju onih programa za koje u ovom trenutku ne postoje uvjeti.

Želim napomenuti kako je kompletna kandidatura i aplikacija realizirana isključivo unutar našeg tima, dakle, njezini autori su isključivo ljudi koji sada žive u rade u gradu. Jedino smo imali savjetodavnu pomoć Darke Lukića u drugom i Jelene Tondini iz Rijeke u prvom krugu. No, aplikacija je samo naša. Već to je dokaz da kapaciteti postoje. Samo ih je dalje trebalo razvijati.

DPUmH: Možete li podijeliti iskustvo predstavljanja aplikacije?

T.M.Đ.: Sretna sam da sam bila dio toga. Pripremili smo, prema propozicijama, 30-minutnu prezentaciju koja je istodobno bila informativna, ali je imala i određenu performativnu kvalitetu. Prezentaciju je osmislila kolegica Tanja Miletić-Oručević, inače kazališna redateljica. Sastojala se od izvrsnih zvučnih slika koje su oslikavale identitet Mostara s jedne strane, te s druge, programske linije naše aplikacije. Uz kratke, trominutne prezentacije programskih linija i petominutni uvod, predstavili smo i Modru rijeku Maka Dizdara, stihove koji svjedoče naše korjene i tradiciju, ali i suvremenu umjetnost koja interpretira nasljeđe. O sličnim stvarima govori i naša aplikacija. Na kraju, u zaključnim kratkim govorima, predstavljeni su ukratko ciljevi naše kandidature. Doista mislim da je ta prezentacija bila izvrsna i pred Panelom izveli smo je bez greške.

Nakon prezentacije uslijedilo je 70 minuta pitanja i odgovora. Svaki član Panela je postavio pitanje, ili par pitanja, na koja su članovi Tima odgovarali. Kada smo se spremali za obranu aplikacije, bilo nas je jako strah upravo tih 70 minuta, međutim, moram reći kako je to jako brzo prošlo i da smo željeli još toga objasniti. Ali, bilo je iscrpljujuće.

Nakon svega i uz ovu vremensku udaljenost od tog trenutka, sretna sam da sam sudjelovala u tome, ponosna na to kako smo branili našu kandidaturu i predstavljali Mostar i svjesna kako je to sve skupa bilo izuzetno iskustvo i velika čast.

DPUmH: Što je, po Vašem mišljenju, glavni razlog zašto Mostar nije dobio kandidaturu?

T.M.Đ.: Mislim da sam već spomenula šta je, po meni, razlog našem “neuspjehu”. Vjerojatno ljudi u Panelu nisu vjerovali da ćemo mi doista moći realizirati napisano. Okolnosti u kojima živimo, odnos prema kulturi ne samo u našoj zemlji, nego u čitavoj regiji, nisu garancije uspjeha tako velikoga projekta.

DPUmH: Kako Vam se čini aplikacija koja je pobijedila, koja je njihova specifičnost?

T.M.Đ.: Nisu nam bile poznate aplikacije konkurencije. Nešto je malo objavljivano na internetu, tako da ne znamo šta je poruka ili bit aplikacije norveškoga grada. Ali, samu aplikaciju, a osobito način na koji je prezentirana, ili pitanja koja su im postavljana i odgovori koji su oni davali, nisu nam poznati. Stoga, ne možemo nešto o njoj sigurnije znati i imati mišljenje. Kako već rekoh, norveško društvo, njegovo funkcioniranje, da ne spominjemo financijska sigurnost koju ono ima, razlog su tome što su oni dobili titulu. Pri tome, da se krivo ne razumije, uopće ne mislim da u aplikaciji nema kvalitetnih sadržaja.

DPUmH: Hoće li se neki od predstavljenih projekata moći realizirati, unatoč tome što nismo ponijeli titulu?

T.M.Đ.: Mi se nadamo i vjerujemo da hoće. Veliki dio tih projekata uključen je u Kulturnu strategiju grada u razdoblju do 2026. godine. Na taj način Grad Mostar se i obvezao da će ti sadržaji biti realizirani. Naravno da će one najreprezentativnije i najskuplje projekte biti teško realizirati, ali zasigurno će se moći ostvariti veliki broj manjih projekata manjih budžeta. Osobito će se naglasak trebati staviti na programe edukativnog karaktera. Mostar nikada nije bio grad u kojem nije bilo nekih kulturnih sadržaja. Ova aplikacija, bez obzira na ishod, prilika je da se to još bolje pokaže i poboljša.

DPUmH: Hoće li europski fondovi biti dostupni i za projekte koji nisu bili navedeni u aplikaciji?

T.M.Đ.: Evropski fondovi su uvijek dostupni. Samo treba aplicirati na njih kvalitetnim prijedozima. Te fondove treba koristiti, treba se prijavljivati i povlačiti ta sredstva, jer ih ima i preko njih se može ostvariti mnogo toga što smo izmaštali u našoj aplikaciji. I da smo dobili titulu, morali bismo računati na te fondove. Ovako smo gotovo jedino na njih upućeni.

Ovdje treba istaknuti kako se na polju apliciranja na evropske fondove i općenito apliciranja na natječaje moramo bolje osposobiti. Nismo dosada pokazali dovoljno ozbiljnosti i vještine, a to se mora promijeniti. Tek tada ćemo moći računati s ozbiljnijim sredstvima iz evropskih fondova.

DPUmH: I, hoće li Mostar ponovno aplicirati za EPK?

T.M.Đ.: Ne znam. Nisu nam jasne propozicije. Prema nekim tumačenjima, grad koji se jednom kandidirao i nije ponio titulu više se ne može kandidirati. Prema drugima, to će biti moguće, ali tek nakon jednog potpuno zaršenog ciklusa. U svakom slučaju, ako i kad BiH postanu članica Evropske unije, Mostar će tada u konkurenciji gradova iz Unije moći ponovno biti kandidat. Ali, o tom potom…

Razgovor vodile: Valerija Soldo Rešetar i Danijela Ucović

INTERVJU – AMILA PUZIĆ I ANJA BOGOJEVIĆ (kustoski tim Paviljona BiH na Bienalu u Veneciji 2019.)

Ponosni na dvije Mostarke, povjesničarke umjetnosti i kustosice koje su bile dio bosanskohercegovačkog tima za organizaciju sudjelovanja bosanskohercegovačke predstavnice na ovogodišnjem Bienalu u Veneciji, donosimo intervju s Anjom Bogojević i Amilom Puzić, također, članicom DPUmH-a. Intervju je vodila Danijela Ucović.

 

Kustosice: Claudia Zini, Anja Bogojević, Amila Puzić    Foto: Kemal Sofić

1. Kako ste odabrane za kustoski tim Muzeja savremene umjetnosti Ars Aevi, institucije organizatora sudjelovanja Paviljona BiH na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu?

Amila Puzić i Anja Bogojević: U proljeće 2018. godine dobile smo poziv od JU Muzej savremene umjetnosti Ars Aevi, točnije od tadašnje v.d. direktorice Izele Kešmer, da zajedno s kolegicom, povjesničarkom umjetnosti i kustosicom Claudiom Zini, predložimo umjetnika ili umjetnicu i umjetnički koncept, a koji je u organizaciji Ars Aevia prijavljen na natječaj za izbor Paviljona Bosne i Hercegovine na 58. Venecijanskom bijenalu suvremene umjetnosti 2019. godine. Nas dvije smo pozvane kao kustoski kolektiv (nekada Abart zajedno s Melom Žuljević, a danas “Mart”) koji je aktivan više od jednog desetljeća na prostoru bivše države, ali i internacionalno, dok je kolegica Zini zadnjih godina uspješno surađivala s Ars Aevijem te posjeduje iskustvo rada na organizaciji pojedinih paviljona koji su prethodno sudjelovali na Venecijanskom bijenalu. Smatramo da je odluka da se oformi jedan posve novi tim koji nikada ranije nije surađivao, a kojeg čine kustosice mlađe generacije koje su znanja i iskustva stjecale u posve drugačijim kontekstima, predstavljala svojevrsni iskorak u odnosu na prethodna sudjelovanja BiH na Bijenalu. Bilo je veoma važno okupiti tim koji je udruženim snagama radio punih deset mjeseci, koliko su trajale pripreme, s obzirom na to da je, osim umjetničko-produkcijskoga segmenta pripreme izložbe, trebalo odgovoriti na veoma složene organizacijske procedure sudjelovanja države na Venecijanskom bijenalu.

 

  1. Možete li nam pobliže objasniti kako je funkcionirao proces odabira institucije koja će sa svojim timom predstavljati BiH na Venecijanskom bijenalu? Tko je o tome odlučivao i tko je sve bio u konkurenciji?

A.A: Federalno ministarstvo kulture i sporta Bosne i Hercegovine raspisalo je javni natječaj za izbor predstavnika iz Federacije BiH na 58. Venecijanskom bijenalu suvremene umjetnosti 2019. godine, koje se službeno realizira uz financijsku potporu navedenog Ministarstva i Ministarstva civilnih poslova Bosne i Hercegovine. Natječaj je bio otvoren za sve kulturne i umjetničke institucije koje posjeduju adekvatnu infrastrukturu, kapacitete i iskustvo organizacije izložbi suvremene umjetnosti u domaćim i međunarodnim okvirima. Institucija se prijavljuje s umjetničkim konceptom po prijedlogu kustosa / kustoskog tima, uz koji prilaže financijski plan projekta.

Federalno ministarstvo kulture i sporta BiH oformilo je povjerenstvo sastavljeno od stručnjaka iz umjetničkog, kulturnog i akademskog polja, koje je nakon razmatranja pristiglih prijava te održanih prezentacija i razgovora s prijavljenim kandidatima jednoglasno donijelo odluku da će na 58. Bijenalu suvremene umjetnosti u Veneciji Paviljon Bosne i Hercegovine predstavljati umjetnički projekt Zenica–trilogija umjetnice Danice Dakić, na čelu s nama trima kao kustoskim timom i organizatorom Muzejom savremene umjetnosti Ars Aevi – direktoricom institucije i zastupnicom Paviljona Senkom Ibrišimbegović i projektnom menadžericom Izelom Kešmer.

 

  1.  Zašto Zenica-trilogija? Što taj „rad“ govori posjetitelju o Zenici, ali i o BiH?

A.A: Koncepcijsko izvorište radova čini tema individualnih i kolektivnih utopija u kontekstu postindustrijske i posttranzicijske Zenice. Zenica je predstavljala jedan od prvih industrijskih gradova u Bosni i Hercegovini, ali i jedan od najvećih i najznačajnijih industrijskih projekata u SFR Jugoslaviji, čiji je urbanistički i demografski razvoj odredila Željezara. Moderan izgled i fizionomiju Zenica je stekla za vrijeme jugoslavenskoga samoupravnoga socijalizma, kada se urbanistički razvoj prvi put planski usmjerava, što će za posljedicu imati njezino oblikovanje u moderan europski grad koji baštini neke od najznačajnijih primjera moderne arhitekture u BiH. Takav primjer je zgrada gradskog pozorišta – Bosansko narodno pozorište Zenica – koja predstavlja ključni motiv Trilogije, a koji umjetnica prevodi u okvir međunarodne moderne uspostavljajući odnos s idejom totalnog teatra Waltera Gropiusa.

Rad problematizira kolektivno naslijeđe i individualno sjećanje na pozorište kao jedan od najznačajnijih kulturnih repera iz razdoblja Jugoslavije, propitujući, između ostaloga, na koji način danas govorimo o bivšoj državi i iskustvu jugoslavenskoga socijalizma.

U rascjepu koji je nastao nakon rata i raspada bivše države u kojemu se recentna povijest svakodnevno nanovo ispisuje, a ratna prošlost je prisutna u svim sferama društvenoga života, Trilogija otključava niz podtema poput posttranzicije, privatizacije, nezaposlenosti, siromaštva, zagađenosti, ali i ljudske volje, upornosti i izdržljivosti da privremeno savlada, prebrodi ili nadiđe postojeće probleme. Zenica–trilogija je priča današnje Bosne i Hercegovine, to je priča naših prostora, ali to je isto tako priča koja govori o problemima i brigama koje muče cijeli svijet u vrijeme globalnog kapitalizma.

Izložbeni prostor BiH paviljona, Zenica triology,  Foto: Egbert Trogemann

  1. Kakvo je vaše iskustvo suradnje s umjetnicom Danicom Dakić i njezinim timom?

A.A: Naša suradnja s Danicom Dakić započela je 2012. godine, a već sljedeće godine krenule smo s realizacijom višegodišnjeg projekta Bauhaus Goes South-East Europe fokusiranog na istraživanje javnog prostora Mostara i na umjetničke intervencije koje su bile rezultatom istraživanja. Projekt se također bavio mogućnostima i strategijama prevođenja, odnosno izlaganja kontekstualnih sadržaja, intervencija realiziranih u javnom prostoru, u institucionalnim izlagačkim prostorima. Projekt je realiziran između četiriju visokoškolskih institucija: Bauhaus Univerziteta u Weimaru, točnije master program za Umjetničke intervencije u javnom prostoru koji vodi Danica Dakić, zatim Univerziteta umetnosti iz Beograda, Akademije likovnih umjetnosti iz Sarajeva i Odsjeka likovne umjetnosti pri Nastavničkom fakultetu Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru, koji je na veliku štetu za naš grad i Hercegovinu ugašen prije nekoliko godina.

Rad na pripremi i realizaciji Paviljona BiH predstavlja nastavak suradnje s Danicom Dakić, koja se temelji, prije svega, na prethodno stečenom povjerenju, koje je jako važno kada se upuštate u nove produkcije unutar veoma ograničenih vremenskih i financijskih uvjeta i generalno u veoma složenim i nestabilnim prilikama u zemlji.

Zenica–trilogiju Danica Dakić realizirala je skupa s višegodišnjim suradnicima: fotografom Egbertom Trogemannom, producenticom Amrom Bakšić Čamo i kompozitorom Bojanom Vuletićem. Riječ je o timu koji iza sebe ima mnoštvo projekata i izložbi, a koji su proizvod suradničke prakse zasnovane na međusobnom uvažavanju i povjerenju. Bilo je zadovoljstvo i inspiracija raditi i učiti u takvom okruženju te se zajedničkim snagama upustiti u avanturu zvanu Bosna i Hercegovina na Venecijanskom bijenalu.

 

  1. Rad je postavljen u Palazzo Francesco Molon Ca’ Bernardo, je li bilo zahtjevno u palači iz 15. stoljeća postaviti suvremeno, multimedijalno dijelo? Koji su bili izazovi?

A.A: U proteklih desetak godina naša kustoska praksa je, silom prilika, bila usmjerena na rad u izvaninstitucionalnim prostorima poput bunkera, koncertnih sala, barova, mobilnih kontejnera i drugih sličnih prostora. S jedne strane bio nam je poznat osjećaj promišljanja i produkcije izložbe u nekonvencionalnim izložbenim prostorima, dok je s druge strane bio veliki izazov pronaći prostor koji će komunicirati s izložbom, pri čemu će se umjetnički radovi i izložbeni prostor međusobno nadograđivati, a ne dokidati. Budući da Bosna i Hercegovina nema stalni izložbeni prostor u Veneciji, poput država čiji su nacionalni paviljoni smješteni u Giardinima, upravo je jedan od prvih koraka kustoskog tima i umjetnice bio odlazak u Veneciju u potragu za prostorom. Netom renovirana palača Palazzo Ca` Bernardo koja potječe iz XV. stoljeća i smještena je na prominentnom gradskom trgu Campo San Paolo, u blizini mosta Rialto, nametnula se kao pravi izbor lokacije ovogodišnjeg Paviljona. Paviljon se nalazi u prizemlju palače, koje je više od pola stoljeća služilo kao radionica za proizvodnju obiteljskog namještaja, sa zasebnim morskim prilazom i kamenim mostom koji nosi isti naziv kao i palača. Prilikom renoviranja arhitekti su poštovali povijesne značajke građevine ne podilazeći trendovima, što nam je omogućilo site-specific pristup izložbi, s minimalnim intervencijama u sam prostor.

S otvorenja izložbe,  Foto: Egbert Trogemann

  1. U kojoj mjeri je važno za našu umjetničku scenu da se BiH predstavi na Venecijanskom bijenalu?

A.A: Venecijansko je bijenale najstarija i najprestižnija izložba suvremene umjetnosti koja zbog svoje tradicije, ugleda i staža privlači iznimno veliki broj ljudi iz struke, ljubitelja umjetnosti, ali i turista. Sudjelovanje na Venecijanskom bijenalu daje svojevrstan vizibilitet i legitimaciju u internacionalnim umjetničkim institucijama i krugovima. Treba podsjetiti da je riječ o najvećoj izložbi suvremene umjetosti strukturiranoj prema nacionalnom ključu, što je samo po sebi problematičan koncept koji zaslužuje posebnu analizu. Nacionalna reprezentacija BiH na Bijenalu je, pak, višestruko složena i delikatna. Od stjecanja neovisnosti, BiH je predstavljena u okviru 45. Venecijanskog bijenala 1993. godine, i to videodokumentacijom izložbe Svjedoci postojanja (realizirana u Sarajevu 1992.–1993.), s obzirom na to da umjetnici i organizatori nisu uspjeli izaći iz grada pod opsadom.

Nakon potpisivanja Daytonskoga sporazuma BiH se prvi put službeno predstavlja na Venecijanskom bijenalu 2003. godine, nakon čega je uslijedila pauza od deset godina. Model nacionalnog predstavljanja prema kojem se Republika Srpska i Federacija BiH izmjenjuju svako dvije godine usvojen je na razini države BiH 2013. godine. U organizaciji Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske iz Banja Luke, Paviljon Bosne i Hercegovine predstavljali su Mladen Miljanović (2013.) i Radenko Milak (2017.). Federacija BiH je 2015. godine propustila priliku te je ovogodišnje predstavljanje s Danicom Dakić ujedno i prvo sudjelovanje ispred Federacije BiH. Predstavljanje zemlje na Venecijanskom bijenalu važno je u smislu kontinuiteta, vidljivosti i prisutnosti u međunarodnom umjetničkom prostoru. No, mnogo je važnije i nužnije stvoriti uvjete, osigurati sredstva, sustavnu podršku i razumijevanje unutar nadležnih institucija u BiH, što će tek onda rezultirati opravdanim i kontinuiranim predstavljanjem i imati neke značajnije učinke na umjetničku scenu u BiH.

 

  1. U kojoj mjeri su ostala ostvarenja prikazana na Bijenalu zaokružila naslov „May You Live In Interesting Times“ (Da živite u zanimljivim vremenima)? Je li navedeni naslov – na koji su umjetnici na neki način svojim radovima trebali odgovoriti – striktan ili općenit?

A.A: Treba naglasiti da glavni kustos središnje izložbe Bijenala nema nadležnost nad nacionalnim paviljonima koje kuriraju kustosi ili kustoski timovi selektirani na način koji smo pojasnile na primjeru našega sudjelovanja. Osnova ovogodišnjega kustoskog koncepta kojeg potpisuje Ralph Rugoff pod naslovom May You Live in Interesting             Times      pretendira na višeperspektivnost i višeznačnost umjetničkih pristupa i tumačenja kompleksnih i egzistencijalno nesigurnih vremena u kojima živimo, zagovarajući svojevrsnu autonomiju umjetničkog polja čiji je zadatak da postavlja važna pitanja, ne nudeći pritom odgovore ni rješenja, i ne pretendirajući na društveno-politički angažman. Konstatirajući da se bez sumnje krećemo iz jedne krize u drugu, kustos se fokusirao na umjetnička djela koja će reflektirati na prekarne aspekte sadašnjosti, uključujući različite odnose prema tradiciji, institucijama, i nečemu što naziva „poslijeratnim poretkom“. S obzirom na ovaj dosta široko postavljen koncept oko kojega je okupio medijski heterogene radove središnje izložbe u prostorima Giardina i Arsenala, s naglaskom na nova tehnološka postignuća te veoma zahtjevne i skupe umjetničke produkcije, mnogi nacionalni paviljoni odgovaraju tematskom okviru središnje izložbe, najviše u segmentu koji se odnosi na klimatsku krizu i njezine katastrofalne posljedice. Davor Konjikušić u osvrtu na ovogodišnju izložbu za portal Novosti precizno sažima problematiku Venecijanskog bijenala i aktualnoga izložbenog postava: „Koliko god da je koncept nacionalnih paviljona promašen, najveća svjetska umjetnička izložba Venecijansko bijenale i dalje se ne može od njih odmaknuti. Kao ni od politike i globalnih odnosa.“

Danica Dakić sa suradnicima ispred Paviljona BiH u Veneciji                               Foto: Egbert Trogemann

  1. Kakva je trenutna umjetnička i kustoska produkcija u BiH, ako se valorizira u europskom kontekstu?

A.A: S obzirom na to da kulturna politika Bosne i Hercegovine nema ni smjer ni kontinuitet te da za suvremenu umjetničku i kustosku praksu izostaje razumijevanje, kao i financijska podrška, apsurdno ju je i pokušati promatrati i valorizirati unutar međunarodnih parametara.

 

Novosti iz svibnja 2019. godine

Protekli mjesec, svibanj/maj  2019. godine, u kontekstu likovnih zbivanja neprijeporno je obilježen otvaranjem 58. Bijenala suvremene umjetnosti u Veneciji,  jedne od najvažnijih i najprestižnijih smotri suvremene likovnosti u svijetu. Bijenale traje od 11. 5. do 24. 11. 2019. godina. Članica DPUmH-a Danijela Ucović obišla je ovogodišnje Bienale i napisala:

” Međunaroda izložba vizualnih umjetnosti, 58. Venecijanski bijenale 2019., održava se  od 11. svibnja do 24. studenog 2019. pod vodstvom umjetničkog direktora Ralpha Rugoffa iz Londona s nazivom ‘May You Live in Interesting Times. Centalna izložba Bijenala podijeljena je na dva dijela, dio u Arsenalu i dio u Giardinima. Neke zemlje, poput Bosne i Hercegovine, svoje paviljone su imale u venecijanskim palačama.

Sun & Sea (Marina)

Big Wheel

Dobitnik Zlatnog lava za najbolji paviljon 2019. je Litva. Instalacija i performans Sun & Sea (Marina) praćena operom, koja je postavljena na pješčanoj plaži na kojoj se ljudi razonode, ima poruku koja se odnosi na globalno zatopljenje, ekološke probleme i nepostojanje svijesti o posljedicama današnjice na budućnost. Posjetitelji s balkona prate performans. Izvodi se jednom tjedno, subotom. Najboljim umjetnikom Bienala 2019. proglašen je Amerikanac Arthur Jafa koji se predstavio radom Big Wheel na temu propitivanja industrije i tehnološke zaostalosti pojedinih dijelova Amerike.

Neki od radova koji su izazvali pažnju kod publike su:  rad kineskih umjetnika Yuan i Peng Yu Suna Can’t Help Myself  iz 2016. godine koji prikazuje u zatvorenom staklenom prostoru velikog roba koji uz čudnovate zvukove skuplja po staklima i podu crvenu tečnost koja simbolizira krv; rad/izložba u belgijskom paviljonu Mondo Can, inače nagrađena specijalnim priznanjem žirija, na kojoj su Jos de Gruyter i Harald Thys postavili automatizirane lutke – predstavnike različitih slojeva društva i zanata, ne bježeći ni od onih koji prikazuju najniži sloj društvene hijerarhije.

Zemlje bivše Jugoslavije na Bijenalu predstavili su sljedeći umjetnici:  Danica Dakić (Bosna i Hercegovina) radom  Zenica – trilogija, Igor Grubić  (Hrvatska)  Tragovima nestajanja (u tri čina), Vesko Gagović  (Crna Gora) radom Odiseja, Đorđe Ozbolt (Srbija)  Povratkom gubitka memorije, Marko Peljhan (Slovenija) s Here we go again… i Nada Prlja (Sjeverna Makedonija) radom Subverzija u crvenom.

Bosanskohercegovački paviljon

Umjetnička djela na Bijenalu, na tragu naziva izložbe, problematiziraju goruće realitete, narative i meta-narative suvremenosti. Okrenuta su propitivanju društvenih i političkih koncepata u odnosu na ljudsku prirodu. Umjetnicima se nameću i teme migrantskih kriza, rodnih pitanja, sunovrata uvriježenih kultura i identificiranje s  novima. Konceptualno se postavljaju povijesna gibanja, a često se za potpuni izraz ideje koristi sustav simbola. Publici su najzanimljivija djela u kojima se  kreativnost spaja s dosezima suvremene tehnologije. Na izložbi su zastupljeni slikarstvo i kiparstvo u istom omjeru kao i novi mediji. Iako izložba propituje sadašnjost, time je okrenuta budućnosti civilizacije i čovjeka.

Na 58. Venecijanskom Bijenalu umjetnost je iskazala snažan društveni aktivizam i spremnost da se na kolektivno utječe kreativnošću.”

Za našu sredinu događaj od velike važnosti bila je Interacademia 2019, treće okupljanje profesora s likovnih akademija ili srodnih institucija iz Bosne i Hercegovine i susjednih zemalja. Dvoje članova Društva povjesničara umjetnosti Hercegovine, Danijela Ucović i Beat Čolak, aktivno je sudjelovalo u odabiru radova, pisanju predgovora, pripremi i postavu izložbe te u govoru na samom otvorenju izložbe.  Projekt Interacademia 2019 zaključen je u posljednjim danima mjeseca svibnja konferencijama u Mostaru i izložbom na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Mostaru, sa sjedištem u Širokom Brijegu. Pripreme za ovaj projekt trajale su dulje vrijeme, a 29. svibnja u Hrvatskom domu „Herceg Stjepan Kosača“ u Mostaru održana je konferencija o kulturnoj suradnji te je u večernjim satima u Širokom Brijegu svečano otvorena izložba na kojoj je radove izložilo 18 likovnih umjetnika koji djeluju na devet umjetnički orijentiranih institucija uključenih u ovaj projekt, tj. na Studiju likovne umjetnosti Akademije umjetnosti Banja Luka (Univerzitet u Banjoj Luci), Akademiji likovnih umjetnosti Sarajevo (Univerzitet u Sarajevu), Akademiji likovnih umjetnosti Široki Brijeg (Sveučilište u Mostaru), Akademiji likovnih umjetnosti Trebinje (Univerzitet u Istočnom Sarajevu), Fakultetu likovnih umjetnosti Cetinje (Univerzitet Crne Gore), Akademiji primijenjenih umjetnosti Rijeka (Sveučilište u Rijeci), Akademiji likovnih umjetnosti Zagreb (Sveučilište u Zagrebu), Fakultetu likovnih umetnosti Beograd (Univerzitet umetnosti u Beogradu) te na Departmanu likovnih umetnosti Akademije umetnosti Novi Sad (Univerzitet Novi Sad).

Ovom prigodom citiramo zaključak iz predgovora koji su napisali naši članovi: Svaki od radova izloženih na ovogodišnjoj Interacademiji dio je priče koja govori o različitim putevima prema istom cilju. Širokom lepezom te raznolikim opusima i osobnim poetikama likovnih umjetnika koji predstavljaju obrazovno-umjetničke institucije četiriju država ostvarena je multimedijalna izložba koja obuhvaća iznimno bogatstvo izraza. Raznovrsni likovni ostvaraji odrazi su potrage za odgovorima na individualna pitanja s kojima živi svaki umjetnik, ali su i individualni odgovori na zajednička pitanja – kamenčići u mozaiku sastavljenom od starih pa sve do posve suvremenih problema ljudske egzistencije. Svi prezentirani radovi kroz suvremeni izričaj prenose visokoindividualizirani sadržaj zasnovan na datostima i problemima ovodobnih društvenih zajednica te osobnim preokupacijama umjetnica i umjetnika. Personalizirani umjetnički koncepti realizirani su u različitim medijima kojima umjetnici vlastite estetske sustave i etičke paradigme nude kao modele – ili barem putokaze – prema dijagnozi trenutnoga stanja, iz čega se jedino mogu roditi mogućnosti za pomake prema boljoj i zdravijoj sutrašnjici.

Iako se ponekad mogu vidjeti i tumačiti kao utopijski izazovi, ovakvi umjetnički projekti i pothvati pokazuju i dokazuju da postoji mnoštvo razloga i potreba za okupljanjem umjetnika koji su suštinski upućeni jedni na druge te unose nadu da su promjene moguće. Stoga je njihovo održavanje i unaprjeđivanje imperativ, kako zbog spomenutih razloga tako i zbog raznolikosti, dubine i svježine suvremenoga umjetničkog jezika koji podrazumijevaju i kojim oplemenjuju.

Inače, pokretači ovog projekta su Akademija likovnih umjetnosti Široki Brijeg Sveučilišta u Mostaru, Akademija likovnih umjetnosti Trebinje Univerziteta u Istočnom Sarajevu i Udruga građana „Krug“ Mostar, a ovogodišnja Interacademia bila je i sastavnim dijelom programa „Mostar – Europska prijestolnica kulture 2024.“.

I ove godine u gradovima Hercegovine obilježen je međunarodni dan muzeja 18. svibnja. Međunarodni dan muzeja obilježava se od 1977. godine na preporuku ICOM-a. Na ovaj dan se nastoje javnosti prezentirati dostignuća iz prethodnog perioda, te afirmirati muzeje kao javne ustanove. Svake godine Međunarodni dan muzeja se obilježava aktivnostima u sklopu određene teme, odnosno ICOM-ov Savjetodavni komitet predlaže temu za Međunarodni dan muzeja. Ovogodišnja tema Međunarodnog dana muzeja je Muzeji kao središte kulture, a podtema manifestacije je Budućnost tradicije.U Muzeju Hercegovine povjesničarka umjetnosti prof. dr. Asja Mandrić održala je predavanje pod naslovom Muzej, kultura i zajednica u procesima globalizacije.

Muzeji imaju ulogu prenositelja tradicije u budućnost i u funkciji su posrednika koji suvremenim sredstvima doprinose očuvanju i prenošenju tradicijskog znanja na buduće generacije. Upravo u ove tematske okvire idealno se uklapaju radovi cavtajske umjetnice Petre Kralj Fox u okviru izložbe postavljene u Franejvačkoj galeriji u Širokome Brijegu. Za tu izložbu je naš kolega Tomislav Ćavar napisao predgovor u kojem, između ostaloga stoji: ” Iako Petra odrasta u suvremenom društvu pop kulture i post moderne, radove vezuje za tradiciju svojih predaka i želi je pomoću suvremenih koncepcija podijeliti sa promatračima i potaknuti na komunikaciju sa tradicionalnom baštinom i vrijednostima. U instalacijama Petra oprostoruje ornamente, daje im treću dimenziju, vadi ih iz mikrokozmosa narodnih nošnji i stavlja u suvremenu realnost, u čovjekov makrokozmos.

Na kraju treba još spomenuti i sudjelovanje Društva povjesničara umjetnosti Hercegovine na radionici pod nazivom  Održivo upravljanje turizmom na lokalitetu Svjetske baštine; „Područje Starog grada oko Staroga Mosta“ koja se u organizaciji Federalnoga Ministarstva okoliša i turizma i UNESCO-a održala u Mostaru 13. i 14. 5.2019. godine. U dvodnevnom radu, sudionici su, uz eminentne predavače iz područja održivog upravljanja turističkim potencijalima, kao i učešće predstavnika institucija različitih nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini i predstavnika privatnog i nevladinog sektora, među njima i predsjednica DPUmH-a Tatjana Mićević – Đurić,  identificirali turizam kao ključni element za poticanje održivog razvoja Mostara i sredstvo za adekvatno promicanje prirodnih i kulturnih vrijednosti. Sudionici su potpisom zajedničke deklaracije potvrdili opredjeljenje za provedbu potvrđenog strateškog okvira i definiranih aktivnosti.