Arhiva Kategorije: Događaji

Odej Atić – Prolaznik u vremenu

(predgovor u katalogu izložbe u Franjevačkoj galeriji u Širokom Brijegu 30.6. – 30.7. 2021.)

Odej Atić je diplomirao na grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu i crtež mu je glavno izražajno sredstvo. Crtežom prenosi široku paletu emocija i raznolikost tema, a u tehničkom i emocionalnom smislu ima jasan, siguran i definiran izraz. U svojim radovima ide od jasnog, preciznog do dinamičnog, ekspresivnog crteža, kojim u par brzih poteza definira volumene, a opet u trenu prelazi u točkaste, apstraktne oblike u kojima se crtež potpuno gubi svodeći se na tisuće nasumičnih točki. Upotreba boje, ako je ima, obično je bikromatska i služi kao pozadina, te nikad crtežu ne oduzima primat. Monokromatski karakter većine crteža nimalo ne umanjuje izraz, nego naprotiv, njegova snažna suptilnost sugerira kolorit. Kod polikromnih crteža koristi kolorit ekrana, umjetno svjetlo neonskih lampi, uklapajući svoje radove u suvremeni kontekst 21. stoljeća. Prikaze organizira složenim vrtložnim kompozicijama, isprepletenim radnjama u različitim nivoima s različitim kontekstima. Simultanost događanja, nekoliko paralelnih radnji razbija kretanjem po temi, prelazeći iz jednog zasebnog konteksta u drugi, te stvaranjem cjelokupne slike, koju će okvir podloge za crtanje staviti u zajednički kontekst. Crteži obiluju mnoštvom detalja i svojom sadržajnošću i organiziranošću čine suvremeni Horror vacui. Možemo reći da je složenost kompozicije reakcija na kaos svijeta u kojem živimo. U suvremenom svijetu sve je u pokretu, na ekranima se odmotavaju beskonačni frameovi, animacije, pop up prozori bombardiraju informacijama, ne dozvoljava se mogućnost duljeg zadržavanja na jednom sadržaju, konstantna je brza izmjena tema na svim medijima i uređajima. U digitalnim printevima Odej stvara vlastitu mitologiju unutar fantastičnih svjetova u kojima nastupaju super junaci iz njegovog vlastitog svemira. U tim radovima je vidljiv istočnjački utjecaj japanskog stripa Anime i Manga posebno u erotskom kontekstu koji je spoj animalnog i ljudskog. U nekoliko radova se bavi temama rata te kroz apstraktne organičke oblike kreira nova, čudnovata bića iz mašte, koji dodatno doprinose mističnosti i dramatičnosti prisutnim u temama rata. Prikazuje rat kao mračnu kategoriju ljudskog postojanja, njegove posljedice, besmisao učinjenog i duboko kajanje. Također u nekoliko radova obrađuje teme koje su flash backovi na vlastito djetinjstvo, slažući poput puzzli fragmente svog sjećanja u jednu kompoziciju koju uvezuje apstraktna izmaglica potisnutih emocija. U ilustracijama koje su u simbiozi s prirodom pojavljuje se prototip djevojke velikih očiju, dugih trepavica, idealnih mjera i tip mačo muškarca sa predimenzioniranom muskulaturom. Tu je prisutna transparentna edenska erotika koja nema ništa skrivenoga u sebi nego se sav njezin naboj nalazi na površini. Također su zanimljivi radovi u kojima se bavi urbanim žanr scenama, obrađujući teme u kojima su ljudi istrgnuti iz prirode i smješteni u ambijente industrijske revolucije. Nalaze se u Cafeima, Kabareima, na koncertima i u opskurnim predgrađima i interijerima osvjetljenima električnim svjetlom. U prikazima noćnog života prisutna je profinjenost koja je na jedan ironičan način začinjena groteskom. Maskoidne, deformirane fizionomije, na čijim površinama puca linija, raspadaju se od amorala i neurednog života. To je najevidentnije u radu „Kraj zabave“, a krajnja groteska prisutna je u djelu „Vjenčanje“ u kojoj mladenci gaze po blatu, uplovljavajući u bračnu luku, a mladenka, koja je inače simbol čistoće, odjevena poput prostitutke, predstavlja simbol prljave, urbane erotike koja nema veze s prirodom. Mitologija i svijet iz mašte, super junaci, strojevi za masovno uništenje u ovom kataklizmičkom dobu Korona pandemije imaju itekako smisla, a pogotovo ako znamo da se u svijetu umjetne inteligencije strojevi sami uče bez utjecaja čovjeka i postaju svakim danom pametniji. Dominacija strojeva je možda jako blizu, a svijet poput onoga u Terminatoru kao da nam dolazi. Teme iz Odejovog realnog i virtualnog života, se isprepleću tako da nekad ne znamo granicu gdje završava irealno, a počinje realno. Svojom intuicijom umjetnik sugerira i ukazuje na postojanje paralelnog svijeta u kojem žive suvremeni pojedinci pod svojim avatarima i nicknameovima, uvodeći nas u novi „stvarni“ virtualni svijet.

Tomislav Ćavar

Likovno bogati travanj

Već do polovice travnja u Mostaru i Širokom Brijegu dogodilo se nekoliko vrijednih likovnih zbivanja, što svjedoči stalni porast zanimanja za likovnu umjetnost u našoj sredini.

Zbivanja otvara samostalna izložba docentice Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, akademske slikarice i pročelnice Studija povijesti umjetnosti, Ljiljane Rajković pod naslovom Holokretske gravure i cyber krajolici. Izložba je otvorena u srijedu 6. travnja 2016. godine u Franjevačkoj galeriji na Širokom Brijegu. Činu otvorenja nazočio je manje-više uobičajen broj posjetitelja, a protokol je vodio fra Vendelin Karačić, voditelj Franjevačke galerije. Osim njega, posjetiteljima se obratila i autorica radova te Antun Karaman, pisac predgovora, a – uz nekoliko glazbenih brojeva u pauzama između obraćanja sudionika – otvorenom je izložbu proglasio širokobindexriješki gradonačelnik Miro Kraljević.
Većina djela slikarske je prirode, a ima i onih koja u sebi sintetiziraju više tradicionalnih i suvremenih umjetničkih tehnika. U suštini, sva djela nadovezuju se na disertaciju ove akademske slikarice te je stoga razumljivo da se i pisac predgovora u tekstu najviše usmjerio na razlaganje znanstvene podloge u ovim ostvarenjima. Iz razumljivosti razlaganja znanstvenih ideja i postulata ovih djela proizlazi i njihova umjetnička kakvoća, koju je nužno tražiti u interdisciplinarnom pristupu koji pokušava sintetizirati iskustva fizike i filozofije s umjetničkim senzibilitetom.
Izložba ostaje otvorenom do 30. travnja 2016. godine.

Dan poslije, 7. travnja 2016. godine, u holu Filozofskog fakulteta upriličen je vrlo zanimljiv događaj. Prisutnima je predstavljena instalacija akademske slikarice Marijane Pažin-Ivešić. Naslovljena Network, instalacija značajnih dimenzija, koristeći se linijom, oprostorenom pomoću obojenih niti, volumenom istog oblika kugle, različitih veličina i boja i osobito prostorom kojeg zauziIMG_3774 (2736 x 1824)ma, vrlo zorno povezuje univerzalnost i apsolut univerzuma sa suvremenim trenutkom globalizacije putem globalne mreže, „networka“, svemogućeg i sveprisutnog interneta. Neminovno se postavlja pitanje o smislu i značenju jedinke i univerzuma, pojedinca i globalnog društva, odnosno, o odnosima i vezama koje svaki ljudski odnos i odnos sa svijetom nosi.
U ovom pregledu ističemo postavljanje instalacije Marijane Pažin-Ivešić iz dva razloga. Prvi razlog leži u činjenici kako su u našoj sredini, ali i šire, rijetki slični događaji, iako je instalacija javno djelo, o čemu je i sama autorica govorila. Pri tome je istaknula kako je realizacija te postavke omogućena zahvaljujući inicijativi dekana Filozofskog fakulteta, prof. dr. sc. Zorana Tomića, koji je pokazao puno razumijevanje i interes za rad mlade autorice. Upravo takav odnos prema suvremenom likovnom stvaranju u našem okruženju, kao i veliki, hvale vrijedni angažman dekana Filozofskog fakulteta na obogaćivanju likovnoga života naše sredine, drugi su razlog osvrta na taj događaj. Ovom prilikom želimo istaknuti kako je omogućavanje izlaganja i postavljanja ostvarenja mlađih, ali i onih starijih i afirmiranih autora, vrlo važan način poticanja i omogućavanja daljnjega stvaranja i umjetničkog djelovanja koje će ostaviti traga u budućnosti, a svjedočit će o trenutku i sredini, uvjetima u kojoj se razvijalo i nastajalo.

O takvom odnosu Filozofskog fakulteta prema likovnoj umjetnosti svjedoči i izložba slika dubrovačkoga slikara Lukše Peke, pod nazivom Terra Incognita, otvorena istog dana, 7. travnja, u kasnim popodnevnim satima u mostarskoj Galeriji Aluminij. Lukša Peko, dubrovački slikar starije generacije, ponovno se, nakon 2005. godine, na istom mjestu predstavio mostarskoj publici. Izložba je otvorena zahvaljujući suradnji Studija povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, Studija Moderne galerije Josip Račić u Zagrebu i mostarske Galerije Aluminij. Veliku potporu realizaciji ove izložbe dali su dekan Filozofskog fakulteta, prof. dr. sc. Zoran Tomić, i dekan FPMOZ-a, prof. dr. sc. Mario Vasilj.
Na samom otvorenju izložbe, izložene radove i umjetnika okupljenim su posjetiteljima predstavili ravnatelj Galerije Aluminij Darko Juka, pročelnica Studija povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta doc. dr. Ljiljana Rajković i kustos izložbe Marin Ivanović, povjesničar umjetnosti iz Dubrovnika.
Na izložbi je predstavljeno 20 slika u tehnici akrilik na platnu, koje predstavljaju izbor iz vrlo opsežnog ciklusa koji autor stvara posljednjih godina, a završenog prošle godine prigodom obilježavanja 50 godina samostalnog rada. peko-1Riječ je o slikama koje na izrazito nadahnut način ispituju, istražuju i otkrivaju mogućnosti širokog raspona varijacija jedne teme, istoga kompozicijskog koncepta u istoj formi, u pravilu istom formatu, uporabom dosljednoga slikarskog jezika zasnovanog na čistoj, intenzivnoj boji i plohi. U tim igranjima slikar ostvaruje zanimljive i vrlo vrijedne rezultate uspijevajući nam pokazati različitost, a ujedno i jednakost nama nedostupnih prostora usamljenih otoka usred mora, iznad kojih je nebo ispunjeno teškim oblacima nalik komadima stijena, bez ikakva traga bilo kakvom nama poznatom životu. Te slike, u likovnom i estetskom smislu izrazito dotjerane, otkrivaju promišljenost i izbrušenost likovne forme.
Ipak, pitanje je koliko nas ti krajolici pozivaju. Kao da ta Terra incognita želi ostati neotkrivena, kao da ne želi da je se otkrije, istraži… Obale tih otoka i vrhovi tih planina kao da žele ostati nedirnuti, neometani, zakovani u svojoj tišini i miru. Na njima nema mjesta posjetitelju koji bi istodobno bio ometač i remetilac njihova mira i savršenstva. Zato ih treba gledati s distance, diviti se njihovom formalnom savršenstvu i samo u mašti pokušavati otkriti tajne te Terre incognite koja može biti, a možda i jeste (?), početak i kraj svega.
Izložba ostaje otvorenom do 22. travnja, kada se prenosi u Studio Moderne galerije Josip Račić u Zagrebu.

Javna rasprava o spomeniku Marku Maruliću

U četvrtak 28. 1. 2016. godine u organizaciji Društva povjesničara umjetnosti Hercegovine i Društva hrvatskih likovnih umjetnika u Federaciji BiH održan je performans i javna rasprava o spomeniku Marku Maruliću ispred Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosače u Mostaru. Pitanje koje je bilo postavljeno je: Zadovoljava li spomenik Marku Maruliću kriterije valorizacije postavljene značajem prostora u kojem se nalazi?.

Akademski kipar Dalibor Nikolić je osmislio i izveo performans tijekom kojega je obavio kip plastičnom folijom. Na taj je način izrazio svoj, kao i stav svojih kolega iz DHLUFBiH.

1

Kao uvod u javnu raspravu prikazan je prezentacija Sanje Zadro naslovljena Povijest i suvremene perspektive obilježavanja središnjih gradskih površina s naglaskom na problemu javne skulpture
kojom su dane informacije o povijesti i razvoju prostora Rondoa, današnjeg Trga hrvatskih velikana, osnovne informacije o osobi Marka Marulića i spomenicima posvećenim tom velikanu hrvatske kulture u Hrvatskoj, te prijedlog kriterija za vrednovanje  skulpture u javnom prostoru. Prezentaciju dajemo u cijelosti: Trg hrvatskih velikana (Rondo) u Mostaru

Nakon prezentacije razvila se rasprava koja je uz sam spomenik Marku Maruliću problematizirala odnos prema javnom prostoru i gradu, stanje u Mostaru u kontekstu čuvanja kulturno-povijesne baštine i memorije prostora, društvenog konteksta kao uvjeta i razloga pojava koje predstavlja problematizirani spomenik…

Veliki interes za našu javnu raspravu i performans DHLUFBiH iskazali su mediji i kulturni radnici.

Zabranjeno preuzimanje sadržaja ili nekog njegovog dijela bez prethodnog pismenog odobrenja DPUmH.

ZADOVOLJAVA LI SPOMENIK MARKU MARULIĆU KRITERIJE VALORIZACIJE POSTAVLJENE ZNAČAJEM PROSTORA U KOJEM SE NALAZI?

Društvo povjesničara umjetnosti Hercegovine i Društvo hrvatskih likovnih umjetnika u Federaciji BiH organiziraju umjetnički performans i javnu raspravu o spomeniku Marku Maruliću Šime Vidulina.

Performans će se održati u četvrtak, 28. siječnja 2016. godine u 12 sati ispred Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosače, a Javna rasprava uz kratku prezentaciju odmah nakon njega u maloj dvorani Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosače.

Pozivamo sve zainteresirane da nam se pridruže i podrže inicijativu za javnu raspravu o zajedničkom prostoru i zajedničkoj baštini.

 

 

O čemu pričaju maske? Uz izložbu Marije Štarkelj “Zemlja, voda, zrak, vatra”

O čemu pričaju maske?

Čini se da maske ne govore ništa. Skrivaju (se). Ponekad pomažu, ponekoga vesele, a znaju se i slomiti. Slučajno?

Predstavljanje tijela ili njegovih dijelova u radovima kiparice Marije Štarkelj svakako ima mnogo zajedničkoga s procesima apstrahiranja, svođenja na osnove jednostavno sažetog u naslovu izložbe, s mirnom i kontemplativnom niti koja se oslanja na neke ranije pripravljene, ali ponegdje zarasle putove koji su umjetnosti i umjetnicima pomagali da pronađu ili domisle oaze. Oaze su nam potrebne. Kratkoročne ili dugoročne, postojane ili prolazne. Volimo ih. Misao o njima je dopadljiva makar nam se osvijestila ukazivanjem na besmisao predstavljanja u koje brižno i revno ulažemo velike dijelove života, u besmisao identiteta koji se gradi ovisno o vanjskim uzrocima i posljedicama. U paradoksalno šutljivim, a pomalo zlokobno upozoravajućim maskama ima mnogo veza s mišljenjem o vanjskom i unutarnjem, o materijalnom i duhovnom, nedokučivom i predmetnom, onostranom i opipljivom. Svaka zaštita od pokazivanja ranjivosti svedena je na (razbijenu) bezličnost. Ostajemo suočeni s onime što nas istinski čini sudionicima putovanja od oaze do oaze. Lomljivi i slabi, ali istovremeno puni nade. Putovanje je ciklično. Nema mu kraja. Pitanje „Tko sam?“ (ili možda „Što sam?“) ostaje tako samo ono prvo koje nam padne na um kad pogledamo tri tihe glinene slučajno prepoznate etape potrage uz koju valja izdvojiti vrijeme i prostor za konstruktivnu dokolicu, za punu i živu samoću koja nosi nesumnjiv potencijal da svoga promatrača uzdrma rječitom tišinom. Je li važno što je tko? Maske je uputno promatrati u odnosu na generalnu Marijinu posvećenost tijelu, istraživanje medija, apstrahiranje dijelova fizionomije, metalne i gipsane torzije torza, predimenzionirane apstrahirane ruke u kojima se može sjediti, toplinu i iskrenost sadržanu u nečemu što na prvi pogled može odjekivati opomenom ogoljivanja. Tijelo se nameće kao neophodni nositelj, a istovremeno protivnik duha. Kontemplativnost nas nuka da se pitamo o problemu jer tijelo gubi prepoznatljivu formu do krajnjih granica i prepuštenosti čarobnoj eksploziji slučaja u svome najekspresivnijem dijelu – licu – koje kronološki prethodi ostalim studijama i nameće zaključak o jasnom cilju i dobrom poslu.

20151121_19014020151121_19481120151121_1915485
Govoreći o nastanku triju skulptura, s nepotrebnim isprikama na umu, mogli bismo se pretenciozno prisjećati Balzaca i tvrdnje da je slučaj najveći romanopisac na svijetu. Mogli bismo stihijski tragati za uporištima u kaosu suvremenog tempa koji nameće brzinu i hirovitost metode puštanja ideji da nastani materiju. Ako ćemo ipak obzirnije posegnuti u tradiciju slučaja kao kreativnoga druga, odmaknuli bismo se od svake forme realizma i krenuli k našem vremenu bližem nadrealističkom podešavanju slučaja. Asocijativna objedinjenost izložaka i naslova izložbe tome svakako ide u prilog, ali ipak ostaje kao samo jedna od mogućih dimenzija tumačenja.
Paradoksalno promišljen slučaj uvijek je volio umjetnost i ona njega. Ako nehotice razbijemo masku i to dok je pokušavamo izraditi kako bismo postavili pitanje o identitetu i uzviknemo: „To je to!“, vjerujem da smo iskreni pa makar samo u trenutku, a iskrenost je rijetka u svijetu poskakivanja iz poze u pozu. U ovakvim trenucima nam ipak do svijesti zna doći misao da smo svi odsvakud i da svi stojimo u (istom) mjestu, da svi tražimo isto ne tražeći ništa što ne zaslužujemo. Jedino bez čega ne možemo sadržano je u naslovu i svima nam podjednako pripada. Ne treba nas biti sram pokazati da to znamo.
Iskrenost je Marijin autorski pečat.

Sanja Zadro